NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA

 

 

Pišu: Tanja Cujzek-Semov, Sandra Kos

 

Siječanj, 2008.g.

 

U životu se svakodnevno susrećemo sa sukobima – u obitelji, na radnom mjestu, među prijateljima. Sukobi su normalna pojava, no ako konfliktne situacije ne rješavamo, one mogu imati teške posljedice kao što su agresija, psihosomatske bolesti, ovisnosti, depresija, pretjerano iscrpljivanje radom i sl.

Lat. conflictare (udariti u što, boriti se), za razliku od toga kineski znak za ovu riječ sastoji se od znaka opasnost i znaka prilika. Naš izraz koji nam je najbliži i nama najrazumljiviji u shvaćanju značenja označuje su-kob ili zajedničku sudbinu.

Konflikt je širok pojam, a odnosi se uglavnom na sve situacije u kojima postoje suprotni motivi, događaji, svrhe, impulsi i sl. Interpersonalni sukobi mogu se svesti na konflikte uvjerenja, a njihov je izvor u tome što različiti ljudi, na različite načine percipiraju istu situaciju i što potpuno vjeruju svojoj percepciji (Petz, 1991.).

Sukobi su normalna pojava koja se javlja u svim odnosima. Konflikt sam po sebi nije ni „dobar“ ni „loš“, a cilj nam ne treba biti traženje odnosa bez problema, nego naučiti kako sukobe rješavati na odgovarajući način (Gordon, 1983.).

Uzroci sukoba mogu biti različiti:

-  razlika u percepciji problema

-          nezadovoljavanje potreba (vanjske i unutarnje prepreke)

-          razlika u sustavima vrijednosti

-          razlika u ciljevima i interesima

-          rivalstvo

-          nesigurnost

-          otpor prema promjenama

-          konfuzija uloga

-          težnja za identitetom

-          siromašna komunikacija ili pomanjkanje komunikacije

 

Sukobi mogu biti:

  1. interpersonalni – nastaju zbog motiva koji uzrokuju neprihvatljivo ponašanje, a koji su tako jaki da ih ne možemo promijeniti ili utjecati na njih. Konflikta situacija, zapravo je sukob potreba jedne i druge strane. „Ne postoji sukob ljudi, nego njihovih potreba!“

 Problem imaju i jedna i druga strana jer jedno od njih svojim ponašanjem onemogućuje drugome zadovoljenje njegove potrebe. U vezi s takvim situacijama, najozbiljniji sukobi proizlaze iz naših pokušaja da kontroliramo druge koji ne žele prihvatiti našu kontrolu, jer ono što mi želimo njih ne zadovoljava.

Postoje tzv.istinski, pravi sukobi koje obilježava stanje u kojem bez obzira na to što radimo, uvijek postoji razlika između onog što želimo i što imamo – to je stanje gubitka kontrole nad sobo, te je takav sukob uzrok jakih, dugotrajnih patnji (gubi se puno snage, energije i kontrole). Takvi konflikti nisu česti, mnogo češće se ljudi nalaze u situacijama koje izgledaju kao pravi konflikti, ali to nisu. Nazivaju se lažni konflikti jer u tim situacijama uvijek postoji bar jedno ponašanje koje će razriješiti konflikt, ali to ponašanje osoba u konfliktu rijetko želi upotrijebiti (npr.majka koja želi raditi, ali ne može zbog djece; osoba koja želi studirati, ali nema novca, pa mora raditi – u svakom lažnom konfliktu postoji očiti izbor koji je vezan uz određeni napor s kojim se osoba ne želi suočiti). (Glasser, 1988.)

  1. intergrupni
  2. kulturalni

Napomenuli smo da je sukob dio čovjekova života, nešto što nije moguće izbjeći. Stoga, težište nije u sprečavanju sukoba, već u učenju konstruktivnih načina njihova rješavanja.

No, nemojmo zaboraviti da nisu svi načini rješavanja sukoba dobri. Neki od njih će naprotiv, samo produbiti sukob.

Najčešći pogrešni načini rješavanja sukoba su:

  1. pokoravanje – cilj pokoravatelja je ostvariti pobjedu, poraziti protivnika i dokazati da je u pravu. Ovakav oblik sukoba je „borba za pobjedu“ (brakorazvodna parnica, sukob na radnom mjestu)

nedostaci ove metode:

-          na taj način stvara se obrazac u kojem je moć uočljiva i koristi se na destruktivan način

-          dominantna strana koristi moć i prednost, te stvara nezdrave odnose

-          jedna strana kontrolira srugu

-          „gubitnik“ je nužan, pa se stvara želja za osvetom

  1. izbjegavanje – jedna ili obje strane prave se da sukoba nema, nadajući se da će on nestati sam od sebe. Često je to strategija ljudi kojima nedostaje samopouzdanja ili je prisutan strah da će njihova borba za prava biti percipirana kao neprijateljsko ponašanje.

Nedostaci ove metode:

-          izbjegavajući sukob uskraćujemo si mogućnost osobnog rasta i razvoja

-          izbjegavanje samo dlaže sukob, koji kasnije može biti i gori

-          izbjegavanjem sukoba frustracije postaju sve veće, često se grade i stavovi na pogrešnim i neprovjerenim pretpostavkama, što pojačava sukob

  1. cjenjkanje – nikako nije dobar način rješavanja sukoba, jer se ne postiže trajno ni djelotvorno rješenje. Ovim načinom, na duge staze se uglavnom uništavaju odnosi.
  2. krpanje ili pristup brzih rješenja – time sukob ne prestaje, nego se traže nove prilike za njegovo izbijanje (npr.sukob dvojice kolega na poslu rješava se različitim radnim vremenom, razmještanjem stolova isl.)

nedostaci ove metode:

-          stvara se dojam da su osnovni problemi odstranjeni dok su u stvari prava pitanja ostala nerazjašnjena

-          obje strane u sukobu ostaju pri svojem i kruto se drže svojih stajališta

-          oslabljuje sve strane jer ne razvija proces u komunikaciji koji bi mogao biti djelotvoran ubuduće

  1. igranje uloga – svaka osoba ima različite uloge u svom životu (kao zaposlenici, članovi obitelji… ). Kad su u sukobu, ljudi se često skrivaju iza svojih uloga. Društvo svakoj ulozi daje određeni status, moć i prava, te očekivanja, no ta podjela često nije pravedna. Umjesto da se u rješavanju sukoba ponašamo kao čovjek prema čovjeku, mi se ponašamo kao učitelj prema učeniku, šef prema zaposleniku itd.

nedostaci ove metode:

-          mogu se ustaliti nepravedni odnosi i sustavi

-          onemogućuje se osobama nižeg socijalnog statusa da sudjeluju u rješavanju sukoba

-          broj mogućih rješenja je ograničen

-          stvaraju se neprijateljski odnosi

Svrha sukoba je pružanje mogućnosti da se naši problemi, nezadovoljene potrebe iznesu na svjetlo dana. Time prihvaćamo sukob, te nakon što preispitamo ozbiljnost sukoba, njegovo trajanje, cilj, utjecaj na okolinu, u konačnici doprinosimo međusobnom razumijevanju. Izbjegavanje sukoba ne rješava sukob, već povećava napetost u međuljudskim odnosima. Ipak, pogrešno je shvaćati da je svrha sukoba promjena druge osobe ili prisiljavanje druge osobe na jednak pogled na problem.

KONSTRUKTIVNI SUKOB

-          problemi se razmatraju otvoreno

-          aktivno se traže rješenja

-          izbjegavaju se provokacije kao npr.vrijeđanje

-          ljudi zaista slušaju jedni druge

-          svatko ima priliku dati svoj doprinos

-          nitko se ne povlači

-          problemi su riješeni i donešene su odluke

Ključ za rješavanje sukoba je razviti pozitivnu strategiju kojom se u situaciji sukoba neće razviti u napad na drugu osobu nego u zajednički napad na problem.

Komunikacija je osnova svakog pozitivnog rješavanja sukoba. Važno je prepoznati da imamo dar govora zbog razgovora i dogovora.

Postoje 4 aspekta poruke koju šaljemo drugima u procesu komunikacije, a na koje treba obratiti pažnju:

             I.      sadržaj – o čemu želimo nekoga ingormirati

          II.      samootkrivanje – što tom porukom saopćavamo o sebi

       III.      odnos – za koga tu osobu smatramo (stav prema toj osobi)

       IV.      utjecaj – na što želimo osobu tom porukom potaknuti

Neka pravila kako sukob učiniti pozitivnim (za izgradnju i poboljšanje međusobnih odnosa):

  1. borba ZA odnos – temeljni je stav pozitivnog sukoba. Cilj je sukoba unaprijediti odnos,a ne boriti se protiv partnera. Potrebno je izbjegavati sukobe kojima je motiv borba protiv osobe s kojom smo u sukobu, a usmjeriti se na zajednički problem. Time smo već donijeli odluku o zajedničkoj borbi za dobar odnos.
  2. usmjeravanje na glavni predmet razmirice – važno je u sukob ne unositi stare sukobe i uvrede. Tako se udaljujemo od glavne teme i mogućnosti pozitivnog rješenja.
  3. imenovanje osjećaja, neoptuživanje – vrijeđanje i omalovažavanje partnera, otežat će tijek razmirice. Umjesto optuživanja potrebno je govoriti o osjećajima i biti što konkretniji (izbjegavati uopćavanja kao nikad, uvijek, svi, neki). Govorimo o tome kako se osjećamo prije, za vrijeme i nakon razmirice. Ako se osoba osjeća bolje nakon razmirice i kaže to na glas, atmosfera će sigurno biti opuštenija.
  4. slušanje suprotstavljene strane – važno je dati osobu priliku da ispravi ili objasni svoje postupke i riječi kojima nas je povrijedila. U svojem obrazlaganju treba biti jasan i kratak, a partneru dati dovoljno vremena da govori bez upadica i prekidanja. Važno je slušati partnera, a ne smišljati odgovor i propustiti čuti nešto bitno.
  5. isticanje pozitivnih osjećaja – ne smijemo ih zaboraviti!
  6. smiren govor – treba govoriti prirodno i polako, a ne visokim tonom. Visok i kreštav ton djeluje napadački. Također, osobu s kojom smo u sukobu treba gledati u oči.
  7. odgoda razgovora – ako se osjetimo preumornima, ili je situacija prenapeta, dobro je odgoditi razgovor uz određivanje vremena kada će se on nastaviti. U tom slučaju motiv ne bi smio biti izbjegavanje sukoba jer tako odajemo djetinjast odnos prema problemima.
  8. donošenje zajedničkih zaključaka – kod okončanja rasprave, dobro je donijeti neke zajedničke odluke u svezi budućeg ponašanja i djelovanja. Smatramo li da je problem rješiv ili ne? Može li nam netko pomoći? Ako je problem nerješiv, kako izbjeći nove, možda veće probleme?
  9. sukob bez pobjednika i gubitnika – ako se borimo za odnos, onda nema pobjedika ili gubitnika jer tako odnos gubi.

Ako se, nakon što smo pokušali riješiti sukob, utvrdi da postojeći problem nema rješenja, potrebno je naći način kako živjeti sa problemom. Takvu odluku donosimo svjesno. Odlučujemo se ne žaliti na postojeći problem, te da nećemo preuzeti ulogu mučenika.

 

MEDIJACIJA

Kada sukob ne možemo riješiti sami, potrebno je uključiti posrednika. Posrednik ili medijator je treća osoba koja u sukobu ne zauzima strane i ne nudi svoja rješenja, već omogućuje uvjete da sukobljene strane pronađu rješenje.

Medijacija je potrebna ukoliko jedna ili više strana:

-          niječe svaku odgovornost za nastali sukob ili krivnju prebacuje na drugoga

-          ne može priznati ili imenovati svoje osjećaje

-          ne može slušati bez prekidanja

-          iskrivljuje ili manipulira onim što sugovornik kaže

-          ima vidne znakove ozbiljne depresivnosti, straha, prisilnih misli, ponaša se neuračunljivo

-          pod utjecajem je psihoaktivnih sredstava, u pijanom stanju ili pod utjecajem droga ili drugih sredstava ovisnosti

 

 

 

 

 

… nekoliko riječi o braku ….

Braku nije dovoljna ljubav. Njemu je potreban i dijalog! Ako želimo sačuvati brak, tada moramo održavati živim bračni dijalog.

Zašto se u braku ne razumijemo?

 1. ...jer generaliziramo: ne dopuštamo iznimke, pretjerujemo, pojedinačna iskustva pretvaramo u nepromjenljive činjenice i zapažamo samo što ih potvrđuje;
2. ... jer izostavljamo: dijelove poruke, posvojne pridjeve, usporedbe, posljedice, koristimo nedorečene poruke;
3. ... jer pretpostavljamo: pretvaramo slutnje u činjenice; potičemo samo-ispunjavajuća-proročanstva; iskrivljujemo bračnu stvarnost i prilagođavamo našim predrasudama;
4. ...jer isključujemo sebe: izbjegavamo činjenično i stvarno izražavanje; ne kažemo što želimo i nadamo se; želimo se uključiti a ne vezati; što ne želimo pretvaramo u pretpostavku, želju, namjeru, nadu; neobavezno se izražavamo;
5. ... jer nejasno izražavamo potrebe, želje i namjere: nerazumljivi smo; prešuću-emo; sakrivamo ih u drugu poruku; govorimo suprotno; izgovaramo naknadno; podmećemo partneru ;
6. ...jer izbjegavamo rizik: malo razgovaramo ili šutimo, . brbljamo, ne želimo otvoreni razgovor;
7. ... jer ne koristimo Ja poruke: ne saopćavamo što se u nama događa, kako se osjećamo, što mislimo, pretpostavljamo, naslućujemo, razmišljamo, što hoćemo, možemo, nadamo se, očekujemo, vjerujemo, trebamo, moramo, smijemo;
8. ... jer preferiramo Ti- poruke
9. ... jer se zaklanjamo iza Mi-poruka: sakrivamo osobna mišljenja i želje; sebe činimo nedohvatljivim; da bi neprimjetno nametnuli svoja mišljenja, želje, osjećaje i vrednovanja...jer vidimo što mislimo i naslućujemo;
10. ... jer čujemo i vidimo što osjećamo
11. ... jer osjećamo što mislimo i naslućujemo
12. ... jer 'čitamo' misli partnera: prepoznajemo opažanja, misli i osjećaje partnera; svoje osjećaje pripisujemo partneru;
13. ... jer povode smatramo uzrocima: povodi nisu i uzroci; svoju odgovornost prebacujemo na partnera; postajemo žrtve bračnih događanja; određenim uzrocima pripisujemo određene posljedice; iz prošlog iskustva zaključujemo na buduća događanja;
14. ... jer se okrivljujemo: krivo povezujemo: ako se svađaš sa mnom, ne voliš me; preuzimamo stav bespomoćnosti, žrtve; prebacujemo odgovornost na partnera i vanjske uvjete; optužujemo partnera za naš propust; ne želimo preuzeti odgovornost za propuštanje naših želja, nada i namjera;
15. ... jer zamjenjujemo imati i biti: Imam brige umjesto Zabrinut sam; Imam namjeru doći umjesto nastojati ću doći; Imam ljubomoru umjesto Ljubomoran sam; Imam strah od njega umjesto Bojim se ga; Imam očekivanje umjesto očekujem; Imam glad umjesto Gladan sam; Imam suosjećanje umjesto Suosjećam; Nemam povjerenja umjesto Ne vjerujem mu; Imam ideju umjesto Pretpostavljam; Imam nadu umjesto Nadam se.
16. ...jer smatramo doživljaj događajem: pa ne možemo njime upravljati niti mijenjati ga: Imam strah od njega/nje (događaj!) ; Bojim se njega/nje! (doživljaj); doživljavanje možemo preinterpretirati, preispitati, promijeniti.

 

 

„Čovjek se rađa kao orginal,

A često umire kao loša kopija.“

(Gotovac)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

REFERENCE:

1.      Brajša P. (2007): „Zašto se u braku ne razumijemo?“ www.plivazdravlje.hr

2.      Hitrec S. (2006): „Rješavanje sukoba“ www.ravnatelj.hr

3.      Bašić J., Hudina B., Koller-Trbović N., Žižak A. (2005) : „Integralna metoda – priručnik za odgajatelje i stručne suradnike u predškolskim ustanovama“, Alineja, Zagreb

4.      Fišter S., Marković N., Radat K., Ogresta J. (2006) : „Za i o jednoroditeljskim obiteljima“, Udruga za unapređenje kvalitete življenja Let, Zagreb

5.      Uvodić-Vranić Lj. (2002): „Kako se dobro posvađati“, Alineja, Zagreb